OBIČNE, MALE STVARI
(PRIČA)
Tog jutra u kuhinji zatekla je velikog crnog insekta.
Stajao je u sudoperi i strizao dugačke antene staloženo, poput mudraca. Zgađena, pustila je vodu. Mlaz ga je zahvatio u času. Batrgao se u vrtlogu koji ga je nosio ka odvodu.
Usredsredila se potom na pripremanje kafe. Po navici je svakog jutra pripremala duplu dozu.
Tek kad je aparat počeo da šišti, ponovo je pogledala prema sudoperi. Insekt i dalje je bio tu. Borio se s mlazom vode. Ali udovi su ga izdavali, krila su mu već bila pokidana pri vrhovima a na tim je mestima provirivalo živo meso tamnožute boje.
Osetila je kako joj se utroba podiže. Zatvorila je vodu.
Insekt se povukao u ugao sudopere i ukočio. Mirovao je tu neko vreme. Onda je krenuo da se vere uz zid sudopere. Izranavljen, vukao je stražnje noge i svaki put iznova bespomoćno klizio unazad. Ipak, nije odustajao.
Sa simsa kuhinjskog prozora dohvatila je praznu saksiju. Na njenom dnu bilo je nešto suve zemlje. Poklopila ga je i insekt je lako skliznuo unutra. Vratila je saksiju na sims i zatvorila prozor.
Sela je za kuhinjski sto. Nadlanicom je obrisala čelo. Sipala je u šolju vrelu crnu tečnost iz staklenog bokala i progutala gutljaj. Ali ništa u tom času nije moglo da joj prija pa tako ni uobičajena polovina po navici pripremljene duple doze jutarnje kafe.
*
Prošlo je četrdeset dana od smrti njenog supruga. Iako je paroh lokalne crkve želeo da očita molitvu za njegovu dušu i predlagao joj da mu priredi pomen, njoj to nije padalo na pamet. Dosta što se na sahrani nametnuo i protiv njene volje održao nekakvu zbrzanu verziju službe. Kad god se krstio i izgovarao „Amin”, ona i njen sin stajali su nepokretno, oborenih glava. Jedino se negovateljica spremno krstila za njim. Naopako, doduše. Ronila je suze i išla joj na nerve.
Obredu su, po želji pokojnika, pored paroha prisustvovali samo njih troje…
Celu priču pročitajte na sledećem linku:
PITANJE OCA
(PRIČA)
Actioni contrariam semper et æqualem esse reactionem: sive corporum duorum actiones in se mutuo semper esse æquales et in partes contrarias dirigi.
– Isaac Newton
Sila kojom jedno telo deluje na drugo telo jednaka je po intenzitetu i pravcu sili kojom drugo telo deluje na prvo, ali je suprotnog smera.
– Isak Njutn
“Oćemo?”, kažem.
“Ajmo”, odgovara mi Zoe sa suvozačkog sedišta.
Osluškujem njeno ubrzano disanje u mraku. Onda rutinskim pokretima vezujem pojas. Okrećem ključ u kontakt-bravi. Auto spremno zabrunda. Farovi se automatski uključuju. Kad dva snažna svetlosna snopa osvetle drvored platana pred nama, prastaro drveće deluje zatečeno, kao uhvaćeno u zlodelu.
Pre nego što krenemo, još jednom pogledam prema Zoe. Obrva mi je upitno uzdignuta. Nju to, znam, uvek nasmeje. Ali, ispostavlja se, ne i sad.
Zoe mi ne uzvraća pogled. Gleda pravo. Žmirka. Čelo joj je orošeno sitnim kapima znoja. Grudi joj se pod belom majicom vidno nadimaju i splašnjavaju u tami.
“Okej”, uzdišem. Spuštam ručnu pa pomeram stopalo s kočnice. Dodajem gas i otpuštam kvačilo. “Onda idemo”, kažem ujedno.
I – polazimo.
Iz slabo osvetljenog priputeljka uključujemo se u sveže asfaltiranu ulicu čiji niz pravilno raspoređenih uličnih svetlosti oivičava Hajd park s njegove gornje strane. Kasno je i hladno. Novembarska košava fijuče a oštra ledena kiša pada ukoso kao da nas kažnjava. Izuzev pokojeg super-entuzijastičnog trkača na stazama krivudavo prosečenim kroz šumicu, nigde unaokolo nema nikoga. Čak su se i zaposlenici raznih privatnih obezbeđenja, angažovani na čuvanju svih tih vila unaokolo (u kojima se već decenijama smenjuju generacije pripadnika političkog, ekonomskog i estradnog mejnstrima) zavukli u svoje slabo zagrejane kućice. A to je, baš kako smo i pretpostavljale, znatno olakšalo našu, do sad tek napola obavljenu misiju.
U mukloj tišini vozimo se prema Topčiderskoj zvezdi. Kružni tok je samo još jedna žrtva manije novogodišnjeg dekorisanja grada koja je poslednjih godina potpuno obuzela prestoničke vlasti. U poređenju sa znatno slabije osvetljenim okolnim ulicama, on blista poput usamljene galaksije u pustoši mračnog i hladnog svemira. Dve žičane žirafe u prirodnoj veličini, koje godinama već stoje u samom njegovom središtu, potpuno su potonule u tamu. Nekad ih je bilo tri ali onda je jednu pokosio pijani vozač. Preostale dve žirafe od tada samuju tu, na zelenoj površini usred kružnog toka. Kad ih s proleća prekrije gusta puzavica, kao da im se vrati i nešto samopouzdanja, pa deluju gotovo impozantno. Sad, međutim, usred ledenog novembra, čine se greškom zatečene tu, poput nesnađenih likova iz pogrešne basne. Dok jedna, ona manja, naizgled mirno pase, druga je podigla glavu na visokom vratu pa naćuljenih ušiju, u večnoj usredsređenosti osmatra okolinu.
Nema opuštanja, kao da nam poručuju dok se uključujemo u gravitaciono polje Topčiderske zvezde, nema opuštanja; uvek neko mora da bude na oprezu u ovom sjebanom gradu.
*
Danima smo ga pratile…
Celu priču pročitajte na sledećem linku: