KNJIGE

Duhovi, roman (Laguna, 2023)

… sutra je kremacija moje mame. Možda će tebi i ovo što ću ti reći zvučati skroz-naskroz bez veze, ali boli me uvo: ja sam nedavno pomislio da njena smrt predstavlja kraj jednog dugog procesa. Ili predstave. Jer, vidiš, niko od aktera više nije među živima. Pa ni od publike. Svi su dosad već otišli. Ona je bila poslednja. Jedino duhovi su još tu.

Završnica sage započete romanom U potpalublju

Roman Duhovi, završnica tetralogije Cloaca Maxima, predstavlja uzbudljiv književni kaleidoskop naše stvarnosti u rasponu od čitave tri decenije, počev od perioda obeleženog tragedijom koju je Vladimir Arsenijević oslikao u svom prvom romanu U potpalublju. Apsolutni bestseler devedesetih, ovenčan Ninovom nagradom, doživeo je kultnu pozorišnu adaptaciju i prevod na dvadeset jezika, čime je nedvosmisleno označio jedno vreme i pogled jedne generacije na sebe, kao i na prilike koje su je fatalno obeležile.

Četvrta knjiga Arsenijevićeve sage zahvata dalje i dublje od mračne poslednje decenije XX veka. Uzimajući sadašnjost leta 2020. i smrt majke kao polaznu osnovu, ova pripovest oživljava različite vremenske rukavce koji su uticali na njene mnogobrojne junake, čineći to u epskom zamahu i već dobro nam poznatim glasom Naratora, koga u ovoj knjizi zatičemo kao gotovo šezdesetogodišnjaka i udovca. Neumorno, posvećeno i precizno, on beleži sopstveno dragoceno svedočanstvo o prošlosti koja to zapravo nije, svedočanstvo koje se, ma koliko bilo intimno, zahvaljujući vrhunskoj književnoj alhemiji ujedno tiče i svih nas na ovim prostorima.


Ka granici, roman (Laguna, 2018)

Pristigli smo u ovaj svet u koji se tako bolno ne uklapamo, beskrajno egzotičan već zbog toga što u njemu niko ne gine u panonskom blatu, dalmatinskom kršu ili po šumama Bosne i Hercegovine. Što se niko, doživotno osakaćen, jedinom preostalom rukom ne veša za cev u kupatilu. Što niko ne overdozira od baznog heroina uzetog na ler. I što se niko, baš niko, ne skida s njega u mraku iznajmljene sobe.

U trećoj knjizi ciklusa Cloaca Maxima Vladimir Arsenijević izmešta svoje junake iz beogradskog ratnog ludila na izmišljeno grčko ostrvo Omfalos. Tu pripovedač nalazi tako neophodan mir za sebe i Helenu, a Anđela idealno mesto za prevazilaženje apstinencijalne krize. Iz Omfalosa put ih dalje vodi u Atinu, gde u društvo anarhista i aktivista ponovo žive zaboravljenu slobodu.

Ipak, bežeći van granice, oni se kreću ka onoj neminovnoj. Ka granici sopstva.

„Pripovest ispisana rukom veštog, darovitog i iskusnog pripovedača.“ Filip David

„Pun sunca i toplote, treći roman Vladimira Arsenijevića u predviđenoj tetralogiji vodi kroz svetlost i sreću, preko dodira dečje kože, ka najdubljem ponoru.“ Svetlana Slapšak

„Sve je u ovoj povesti na ivici bezumlja, kao da se u Srbiji toga časa ponovo pojavio Lav Nikolajevič Miškin.“ Bora Ćosić

„Koktel strasti, nježnosti, ljubavi i očaja. Knjiga o ljudima, o nama, koji smo nekad bili ljudi.“ Vedrana Rudan


Predator, kompozitni roman – reizdanje (Laguna, 2017)

Čovek se čovekom hrani.

Bizarna slika sveta predstavljenog sudbinama odbačenih.

U središtu ukrštenih crnokomičnih priča o kosovskom Albancu i pankeru Drenu Kastratiju, bosanskom džankiju Hasanu Haliloviću Dambu i prečasnom Patriku O’Nilu, u kojima će se naći i jedan irački islednik, beogradski mangupi i berlinski anarhisti, nalazi se izbeglička priča o Nihilu Musi, iračkom Kurdu jezidske vere, žrtvi Sadama Huseina i Sadamovog rođaka „Hemijskog Alija“. Živeći u „svetu bez Boga“, kraće vreme pripadajući pešmergama, gerilcima koji se bore za nezavisnost Kurda, nakon mnogo lutanja i nevolja privremeno će se skrasiti kao kuvar u azilantskom centru u Danskoj. Odatle odlazi u Ameriku gde će, čini se, najzad otkriti ishodište svog novoformiranog identiteta: preko interneta pronalazi tv-zvezdu na zalasku Oahu Džima koji čitavog života očekuje nekoga ko će njegovom postojanju dati smisao – nekoga ko će ga pojesti…

Gastronomski hedonizam začinjen kanibalskim pikanterijama, čitav popis lokalnih jela, namirnica i običaja, opčinjenost specifičnim u odnosu na globalno, govor likova sa svih strana sveta protkan frazama na maternjem jeziku, ljubav, politika, diktature, demonstracije, opsesije, narkomanija, književnost i glad… povezani su u jedinstvenu celinu na način koji svedoči o tome zašto je Predator proglašen za najbolju knjigu u mreži javnih biblioteka i zašto su dela autora Cloace Maxime prevedena na više od dvadeset jezika.

„Zastrašujuće, hrabro, a opet arsenijevićki prepoznatljivo, nešto što grinavejevskom bizarnošću i smislom za sliku pomera dijafragmu nekoliko centimetara uvis.“ Vladimir Arsenić, Danas

„Nešto možda najzrelije što je Arsenijević do sada objavio…“ Teofil Pančić, Vreme


Ti i ja, Anđela, roman (Laguna, 2016)

Često pomislim kako si se u mom životu pojavila upravo onda kada si mi bila najpotrebnija. Možda sam te zato i zavoleo toliko, Anđela?

ti_i_ja_andjela-vladimir_arsenijevic_v

Rimejk Anđele iz 1997. godine, ovaj roman je ujedno i drugi deo tetralogije Cloaca Maxima – sapunska opera.

Jesen 1992. godine, ljudi i dalje nestaju – beže iz zemlje, umiru u njoj ili ginu u ratovima u kojima Srbija ne učestvuje. Usred košmara i očajničkog zavaravanja da novih ratova neće biti, Anđela je majka koja se suprotstavila heroinu, a pripovedač koji nam ne otkriva svoje ime pokušava da se nosi sa teretom očinstva i egzistencijalnog beznađa. Anđelina uskomešanost, prinudni život s roditeljima, prijateljstva koja nestaju i sveprisutnost smrti postaju nesnosni – čini se da će stradati i sama ljubav. Pokušaji da se ona očuva izgradiće potresnu priču o životu u grotlu zla ranih devedesetih.

„Roman pisan sa izrazitim smislom za prividno banalnu svakodnevicu i oštrim okom za apsurdno i groteskno usred beznađa. Svedočanstvo o tragičnosti rata koje pruža nadu da umetnost i pripovedanje mogu poslužiti kao uspešne strategije za preživljavanje.“ Jens Hjelund, Dagbladet Information, Danska

„Dirljiv roman koji od čitaoca zahteva promišljanje o tome kako da se nosi sa sopstvenim životom usred ekstremnih okolnosti. Čak i kada je sve samo očaj i patnja, srca i dalje kucaju usred pustoši.“ Horhe Arturo Hernandes, La de Morelos, Meksiko


U potpalublju – roman, reizdanje (Laguna, 2016)

Nešto se klatilo nad nama, nekakav prst valjda, kao onda na groblju, ali opet – bezuspešno. Možda smo se nalazili u potpalublju, možda se odatle nikad nećemo izvući, nije nam to, te noći, bilo važno…

u_potpalublju-vladimir_arsenijevic_v

Novo izdanje kultnog romana prodatog u više desetina hiljada primeraka i prevedenog na dvadeset svetskih jezika! Uvod u novi roman Vladimira Arsenijevića Ti i ja, Anđela nastao obradom Anđele iz 1997.

Više od dvadeset godina posle prvog izdanja, U potpalublju je i dalje jedini debitantski roman koji je ovenčan Ninovom nagradom, a njegov poetski glas iz dubine jednog strašnog vremena još uvek dopire do novih generacija. Obogaćeno autorovim uvodom u knjigu kojim detaljno objašnjava istoriju nastanka dela, kao i hronologijom događaja iz vremena u kojem je smeštena radnja romana, ovo izdanje će starim čitaocima otkriti nove dimenzije jednog od najznačajnijih domaćih romana s kraja prošlog veka, dok će novim čitaocima, koji u vreme o kojem roman govori možda i nisu bili rođeni, pružiti verodostojnu intimnu istoriju doba koje je na dramatičan način odredilo živote njihovih roditelja.

„Veoma ličan, dirljiv roman. Arsenijević je emotivno angažovani, ironični i elokventni svedok spektakla zemlje koja proždire sopstveno srce.“ New York Times Book Review

„Elegancija njegovog jezika je poput vatrometa na kiši. Bez sumnje ispisano srcem.“ Times Literary Supplement

„Serbspotting.“ Village Voice


Ovo nije veselo mesto, pripovetke (Laguna, 2014)

Ovo nije veselo mesto. Svako ko ovde radi pre ili kasnije mora da smisli nekakvu zabavu za sebe. Inače će ubrzo izgubiti razum. A izvesna razlika između pacijenata i onih koji se o njima brinu mora da postoji, zar ne?

ovo_nije_veselo_mesto-vladimir_arsenijevic_v

Zbirka priča Ovo nije veselo mesto predstavlja univerzalni mozaik pripovesti o neobičnim ljudima iz raznih svetskih gradova: Nju Džerzija, Honolulua, Londona, Beograda, Tihuane i mnogih drugih.

Ovo nije veselo mesto je ujedno i jedinstveno putovanje kroz istoriju s obzirom na to da se priče u ovoj zbirci odvijaju u vremenskom rasponu od gotovo punih stotinu godina.

Šest živopisnih priča koje čine zbirku Ovo nije veselo mesto predstavljaju najmlađeg dobitnika Ninove nagrade i jednog od najprevođenijih pisaca svoje generacije u punoj kreativnoj zrelosti.

Ove priče iz celog sveta i čitavog jednog burnog veka literarni su dokaz da je život uvek i svuda isti, jedino su akteri različiti.


Let, roman (Laguna, 2013)

‘Biće rata’, promrmljala je. Ta rečenica bila je gorka na jeziku, kiselo-gorka i veoma istinita. Biće rata. Nasmešila se s neprijatnošću i jezom. Iz daljine čula je ritmični zvuk, kao da na hiljade čizama maršira, a potom i tihu pa sve glasniju pesmu: ‘Deutschland, Deutschland über alles, über alles in der Welt!’

let-vladimir_arsenijevic_v

Dirljiva priča o Pavlu Andrejeviću, mladom vazduhoplovnom poručniku vojske Kraljevine Jugoslavije, koji krajem tridesetih godina, na relaciji Petrovgrad-Novi Sad-Sarajevo-Mostar-Beograd, upoznaje ne samo specifičan duh doba nego i mnoge velikane književnosti ili filma, kao i začetnike stripa i fotografije tog vremena.

Jedan naizgled sasvim običan avijatičarski let, neposredno pred Drugi svetski rat, zauvek će promeniti ne samo Pavlov život, već i sudbinu njegove žene i budućnost čitave porodice Andrejević. Tragični avgustovski dan 1937. godine, zatvoriće krug između života i smrti – simbol njegovog kafkijanskog odnosa sa ocem koji takođe umire – i postati velika novinska vest u Jugoslaviji koja se sprema za veliki ratni okršaj.

Vladimir Arsenijević, najmlađi dobitnik u istoriji Ninove nagrade, u novom romanu napisao je retko iskrenu i elegantnu priču o braku mladih ljudi, prožetu idealima epohe sa mnoštvom zanimljivih likova i istorijskih ličnosti.

Ova uzbudljiva pripovest o ljubavi u doba aeroplana ujedno je i jedinstveni let u prošlost, knjiga koja će vas povesti na putovanje koje ćete pamtiti.

„Elegancija njegovog jezika je poput vatrometa na kiši…“
– The Times Literary Supplement


MINUT: Put oko sveta za 60 sekundi, ilustrovala Valentina Broštean (SKC Novi Sad, 2011)

Ponoć je upravo prošla. Novi dan je zvanično počeo: sreda, dvadeseti januar 2010. godine. Ali, na mestu poput ovog za to baš nikog nije briga. Jer, ovde niko ništa ne meri, ne razdeljuje, ne secka; ovde ne postoji sreda, niko ne zna da je mesec januar, niko ne zna čak ni šta je mesec januar. Na ostrvu Haulend, sve to zapravo i nema koga da interesuje.

MINUT

Knjiga MINUT: Put oko sveta za 60 sekundi sačinjena je od 25 fragmenata – priča koje se odvijaju u okviru jednog istog minuta jednog istog dana i jedne iste godine (20. januara 2010. od 12:00 do 12:01 GMT) na 25 različitih punktova na planeti Zemlji, poput Samoe, Havaja, Brazila, Portugala, Kosova, Kurdistana, Burme, Australije ili Rusije. Zavirujući u isečke slobodno odabranih života i trenutaka na svim tim različitim mestima na svetu, ona osluškuje i prenosi onaj jedinstveni šum čovečanstva i vodi čitaoce na veliko putovanje Meridijanima i Vremenom. Vrhunski opremljena i ilustrovana, knjiga MINUT: Put oko sveta za 60 sekundi predstavlja, stoga, svojevrsnu himnu koliko ljudskoj vrsti, toliko i njenom domu – planeti Zemlji. Ali, ono što ona zapravo slavi jesu – LJUDI – i to upravo oni najobičniji ljudi svih kontinenata i svih kultura, zatečeni u jednom jedinom minutu u vremenu, sa svim svojim individualnim vrlinama i manama, svim sličnostima i razlikama, kao nenadani akteri ovog nadasve jedinstvenog grupnog portreta naše planetarne svakodnevice.

Grafičku opremu knjige i ilustracije Valentine Broštean možete pogledati OVDE


Jugolaboratorija, eseji (Biblioteka XX vek, 2009)

‘Kad bi Evropa bila kafana, Beograd bi se nalazio negde na putu do WC-a’, primetio je nedavno, i prilično precizno, jedan moj stari prijatelj kojeg u poslednje vreme, zbog objektivnih okolnosti, viđam izuzetno retko. Pa se okrenuo u mestu i otputovao nazad za London, grad u kom živi poslednjih dvadesetak godina i iz kog ne namerava da se vraća…

delfi_jugolaboratorija_vladimir_arsenijevic

„Vladimir A. ume, naime, da bude odličan, lucidan, duhovit i pronicljiv fenomenolog urbane svakodnevice, ‘progresivnih’ i ‘regresivnih’ subkultura koje se pojavljuju u javnom prostoru s težnjom da ga kolonizuju, pa makar obično nastaju i nestaju kao daleki odjeci „dominantnih” kulturnih obrazaca, preslikanih na nešto podzemniji teren. To se u ovoj knjizi naročito dobro vidi u njenom prvom poglavlju, posvećenom Beogradu i njegovom ‘prozelitskom lokalpatriotizmu’ koji vaistinu nije lako preživeti…

A tu je Arsenijević nesmiljen, čak surov, pa opet nekako rasterećen i vedar: i kada piše o Kaluđerici kao etalonu suburbanog „divljeg istoka” na beogradski/srpski način, i kada raščlanjuje stil, ulogu i poruke radikalnih prigradskih repera, ali i njihovih gradskih parnjaka koji kroz „buntovničku” ikonografiju i Velike prazne Reči kamufliraju svoju savršenu saživljenost sa lokalnim političko-kulturološkim mejnstrimom, i kada preispituje pomalo bolesno samoljubivi lokalpatriotizam onih koji su poverovali u mit o Beogradu kao mestu sa Najluđom Zabavom Na Svetu, ali nekako istovremeno im stalno trebaju nove i nove potvrde toga od ljudi sa strane (kolebljivi narcizam jednog identiteta prilično zbunjenog i nesigurnog u sebe uistinu je čudo)” (…)

„Arsenijeviću je poza Analitičara sasvim strana; umesto toga, on bira mnogo mu primereniju poziciju učesnika i svedoka: drugim rečima, ako je ovo (a jeste) pre svega knjiga o bezbrojnim formama jednog kontinuiranog propadanja (ali, na koncu, i sporog i klimavog oporavka) jednog (samo)devastiranog društva, onda Arsenijević ni u jednom trenutku ne zaboravlja da je njegovo najjače književno oružje svedočanstvo, čak ispovest: ispisujući jednu malu literarnu, dobrim delom streetwise inspirisanu etnologiju jugokraha, autor uvek prvo sebe locira u toj priči, insistirajući na tome da piše o nečemu prema čemu ne može biti hladan i „nepristrasan”, jer zapravo piše o ljudima, vrednostima, događajima i procesima koji se najdirektnije odražavaju na njegov život, i od kojih nema spasa čak ni onda kada autor pokuša da se upusti u (uzaludno) bekstvo od „društvene stvarnosti” …” – Teofil Pančić, Vreme


Predator, kompozitni roman (Samizdat B92, 2008)

Nihil Musa se hrani blaženo. U zanosu, Poput odojčeta. Ili – Predatora. U času ishrane, ništa oko njega ne postoji. Samo Žrtva i On – glava u glavi. Godine su prošle otkad je prvi i poslednji put ovo radio, mnoge duge godine tokom kojih je retko pomišljao na telo malog Muse kojim se danima hranio lutajući po mračnim hodnicima duboke i razgranate pećine na severnom obodu planine Havraman.

PREDATOR 6

On veruje u Anđela Pauna, po veroispovesti je jezid, po nacionalnosti Kurd iz grada Halabdže, državljanstvo mu je iračko, žrtva je Sadama Huseina i Sadamovog rođaka Hemijskog Alija, zove se Nihil Musa i živi u „svetu bez Boga”, kraće vreme se bori zajedno s pešmergama, nakon mnogo lutanja i nevolja privremeno se skrasi kao kuvar u azilantskom centru u Danskoj, odakle odlazi u SAD gde preko interneta pronađe TV-zvezdu na zalasku Oahu Džima koji ceo život jedva čeka nekoga ko će ga pojesti…

Na tu središnju i naslovnu priču zbirke Predator Vladimir Arsenijević je na različite načine nadovezao ostale priče i tako stvorio romanesknu celinu koja suočava čitaoca s opakom komadinom vrlo savremenog sveta u kom je sve globalno povezano: proterani Albanac s Kosova, panker Dren Kastrati, bosanski džanki Hasan Halilović Dambo, prečasni Padraig O’Neillirački isledni, beogradski mangupi i berlinski anarhisti.

Arsenijevića pri tom više opčinjava lokalno, nesvodljivo i različito, nego globalna uravnilovka. Govor njegovih likova sa svih strana sveta protkan je frazama na maternjem jeziku (što nimalo ne otežava čitanje) a priče donose i lep popis lokalnih jela, namirnica i običaja. I jednog kanibala, spomenutog nihilističnog Nihila Musu, kao i prosvećeni gastronomski hedonizam, diktature, prvomajske demonstracije, ljubav, politiku, opsesije, narkomaniju, književnost…

„Pišući Predatora, Vladimir Arsenijević je bez svake sumnje napisao svetsku knjigu… Ispripovedano na jednom zavidnom nivou, strukturalno majstorski spojeno, žanrovski pitko, ali sa i te kakvim literarnim vrednostima.” – Mića Vujičić, Politika

„Opasno dobra knjiga za opasna vremena.” – Ivan Bevc, City Magazine


Išmail – grafička novela, ilustrovao Aleksandar Zograf (Rende, 2004)

Umetnost je isto što i sranje – umetnost je fiziološka funkcija!

slika190)

„Celu „pretpriču” oko ove knjige verovatno već znate iz medija: prvo je Aleksandar Zograf dobio ponudu francuskog izdavača da učestvuje u „projektu” Black Is Beautiful: crtač i pisac po crtačevom izboru sarađuju tako što ovaj prvi nešto nacrta, a onda, inspirisan crtežom, pisac napiše noir-priču. A Francuzi to, naravski, objave. Razmišljajući kome bi mogao ponuditi partnerstvo za priču, Rakezić/Zograf se opseti starog poznanika Arsenijevića, te mu doturi crtež kojim se otvara ova knjiga: čovek leži na pruzi, s nesumnjivim suicidalnim nakanama, a u ruci drži živu kokošku; voz samo što ga nije pregazio, i vidimo užasnuto lice mašinovođe koji zna da je prekasno da bilo šta učini. Arsenijević koji je, kako kaže „umoran od devedesetih”, seda i počinje s ispredanjem priče locirane u ono mitsko vreme njegovog, Zografovog, a bogme i mog ranog odrastanja, u 1979. godinu najpoznijeg titoizma i najranijeg panka na brdovitom Balkanu… Samo se priča, avaj, otima kontroli i polako se premeće u roman(čić), poprilično izlazeći izvan zadatih okvira, žanrovskih, tematskih i svih drugih. Tako na koncu nastaje kratki roman (ili „grafička novela”) Išmail, u kojem je za glas četrnaestogodišnjeg naratora, senzibilnog i nedozrelog beogradskog klinca i pankera-u-pokušaju zadužen Arsenijević, za crteže i ilustracije koji prate i neretko „oplemenjuju” priču jakako Zograf, a duetu se pridružuje i zagrebački maher Borivoj Radaković u rutinski vešto napisanoj „ulozi” nesrećnog zagorskog železničara Drageca, te kunsthistoričar Svebor Midžić, u ironijsko-(de)mistifikatorskoj roli meksičkog anarhiste, art-konceptualiste i te(r)oretičara Hermana Hervasa Dijesa.

Samoubica je pripovedačev ujak Ivan, iliti Išmail, kako insistira da ga zovu nakon što se trajno preobraća u radikalnog konceptualnog umetnika, prekinuvši sve veze sa „građanskom egzistencijom” i spalivši gotovo sve mostove za sobom. Ivana/Išmaila, dakle, više nema, okončan je jedan život za koji je više nego jasno od čega se ono bio odmakao – kao i zašto je to učinio – ali ne baš i ka čemu se to bio primakao, i da li je to vredelo sve te muke… No, na to pitanje, ako ćemo pravo, još ni ona „prava” istorija umetnosti nije dala bogznakakav odgovor: radikalna replika na radikalnu malograđanštinu, tako trendy u tim već davnim dekadama, neretko je patila od nepopravljive nadobudno-diletantske mućkovitosti… Svakakvog je treša tu bilo; otvoreno je pitanje da li sama radikalnost treša može isti da „transcendira” do nivoa relevantnog artističkog akta… Kako god, bezimeni maloletni pripovedač, uhvaćen u mrežu poblesavelih hormona i potrebu za makar i posve neartikulisanim provrištavanjem Pobune, u svom ujaku vidi Mitsku Ličnost, onoga ko je bio radikalno Drugo u odnosu na sve što ga okružuje; derletova, pak, majka sklonija je da u svom bratu morbidno skončalom pod Dragecovom lokomotivom (treba li naglašavati da je i sam programirani suicid bio deo njegovog životno-artističkog „projekta”?!) gleda neodgovornog i sebičnog ludaka koji je upropastio ne samo svoj nego i živote najbližih – ili čak sasvim „kolateralnih” stranaca – zanoseći se svim tim kvaziumetničkim prenemaganjima i budalaštinama…

Iako nepopravljivo „odsutan”, Išmail je centralna ličnost Priče, među ostalim i tako što je pozicioniran, usidren u njenu srž kao svojevrstan lakmus: otkrivajući svoj pogled na njega, svi nam junaci zapravo kazuju najviše o sebi. A to su, osim majke i sina te prostodušnog i čestitog pripadnika radničke klase iz hrvatskog zagorja – koji se pojavio na beogradskom Novom groblju da se izvini za ono što se dogodilo – još i neodoljive porodične bakute-usedelice Mila i Draga, koje su beskrajno volele Ivana/Išmaila i, za razliku od sestre mu, neupitno verovale u njegovu „genijalnost” na onaj način na koji istinski plemeniti ljudi prihvataju i ono što apsolutno ne razumeju, ako je to deo života i karaktera voljenog bića. I taj Išmailov afterlife preko kojeg se zrcale prepleti ljudskih sudbina i sukobi njihovih naravi i shvatanja, a sve ispričano u lowkey fazonu, kroz usta jednog gradskog klinje čije „mislim, ono”, „žešće”, ili „kapiraš” sadrže bar onoliko različitih značenja koliko Eskimi imaju različitih reči za sneg, to je dakle potka romana Išmail.

175

Ova je knjiga pre svega zanimljiv „osmoručni”, interaktivni eksperiment i imam dojam da su se njeni autori zabavljali stvarajući je, no njenoj komunikativnosti „ekscentričnost” povoda i izvedbenih sredstava ništa ne škodi, to jest na sve se to može ‘ladno i zaboraviti i naprosto je čitati kao i bilo koji drugi roman „recentne produkcije”. Arsenijević, igrajući na malom prostoru, nije mogao da preskoči vlastitu senku, ali je u Išmailu pokazao da mu kao piscu ovakav uslovno „minimalistički” (uostalom, pankerski: resko, kratko, brzo, bez dugih solaža…) pristup odgovara – uostalom, videlo se to još u „Potpalublju” – i uspeo je da plasira nekoliko uistinu dojmljivih rešenja i ljupkih portreta, koliko epohe i Grada, toliko i ljudi koji su se pokatkad i nerazmrsivo zaplitali u kučine jednog naizgled tako mirnog života.

A Zografa što se tiče, on je Priču prvo podstakao, a onda se povukao u drugi plan prepustivši se njenim zakonitostima sada već sasvim nezavisnim od njega, zadovoljivši se ulogom „tek ilustratora”; samo, Zograf ne bi bio to što jeste da nije u stanju da iz svakog povoda izvuče zlatnu žicu: otuda su njegovi crteži, iako „verno” prate razvoj radnje u Tekstu, bazično lirsko-onirički roman za sebe, koji knjizi dariva Drugu Dimenziju, unikatnu u ovdašnjoj savremenoj umetnosti. A šta li će sad oni Francuzi da rade?! Tja, bolje bi im bilo da prilagode pravila životu, nego obrnuto; osim ako i oni ne veruju u sve ono što ispoveda Išmailova sestra, misleći da će joj to pomoći da se ne raspadne. A neće, provereno!” – Teofil Pančić, Vreme


Mexico – ratni dnevnik, dnevnička proza (Rende, 2000)

Veče sam dočekao u tišini i samoći… Sirena je zavijala i zavijala, a ja više nisam skidao pogled sa sveske, smešeći se neverovatnoj ironiji činjenice da je trebalo da sam u Meksiku, a da se ipak i dalje nalazim ovde, u ovom slivniku, pod bombama… Napolju je nešto, to trenutka, eksplodiralo. Čuo se niskofrekventni zvuk mlaznjaka koji su nadletali Beograd na ogromnoj visini. „Oh, Meksiko…”, pomislio sam. „Treba sve zapisati”…

MEXICO-RATNI-DNEVNIK-Vladimir-Arsenijevic_slika_O_38500705

„Mexico Vladimira Arsenijevića je trodelna celina, komponovana od, na nivou spisateljskog postupka, posve različitih celina: uvodni deo „Ka Meksiku ili Sećanje na moje jesenje i zimske razgovore sa Baškimom Šehuom” zbiva se u vremenu kosovsko-srpsko-američkog zakuvavanja, tokom kojeg pisac/junak intenzivno komunicira s Baškimom Šehuom, albanskim piscem koji živi u poludobrovoljnom egzilu u Barseloni, odakle kao predstavnik Međunarodnog parlamenta pisaca pokušava da organizuje stipendijski boravak za Arsenijevića i kosovskog pesnika Dževdeta Bajraja u Meksiko Sitiju; Arsenijević vešto i upečatljivo dočarava neobičnu sudbinu jednog intelektualca iz Tirane – sina nekadašnjeg albanskog premijera Mehmeda Šehua, kojeg je Enver Hodža odstranio plašeći se, verovatno, da će mu ovaj preoteti vlast (što je najteža briga svakog samodršca) – kojeg je progonio i Enverov tiranski režim (i gotovo uništio celu porodicu Šehu) i potonji populistički – u tehničkom smislu unekoliko „miloševićevski” – režim Saljija Beriše, podastirući tako pred srpskog/južnoslovenskog čitaoca priču o jednom svetu o kojem ovaj ništa ne zna, jer je naučen jedino tome da je Albanija tek egzotična terra incognita u kojoj nema ničega osim bunkera zaraslih u korov, musave sirotinje i razbojničkih bandi. Oh da, i klokotavog Skenderbega… Ovom korešpodencijom Arsenijević saznaje detalje o sudbini Dževdeta Bajraja, pesnika iz Orahovca, o kojem se zna samo da je nestao tokom policijskih represalija u ovom gradu i okolini; kasnije će sam Bajraj, Arsenijeviću „u pero”, opisati kako bi to obično izgledalo: UČK isprovocira kavgu i povuče se u (ne)poznatom pravcu, a policija se krvavo osveti lokalnom stanovništvu, ne prezajući ni od najsurovijih zločina. Drugi, naslovni deo Arsenijevićeve knjige klasičan je ratni dnevnik, još jedan u seriji koja će se uskoro, izgleda, moći proglasiti i specifičnim srpskim žanrom; ipak, ono što Arsenijevićeve ratne beleške čini nesumnjivo vrednim čitanja jeste njihova osvežavajuća neposrednost i iskrenost, minimalistička svedenost iskaza na ono najvažnije, bez posebnog cizeliranja: pisac ne želi da od rata pravi prozu; bliže mu je da ostavi – makar u neku sasvim nejasnu svrhu – svedočanstvo o jednom, nužno patetičnom, individualnom proživljavanju jednog kolektivnog Sumraka. Umešno i šarmantno dočaravajući razne primere ljudske iščašenosti tokom tog bauljanja po Zoni sumraka smeštenoj 10.000 metara ispod Klarkovih bombardera, Arsenijević usput, bukvalno, planira bekstvo; opis njegovog ilegalnog ratnog putešestvija na drugu, zabranjenu obalu Drine, a zatim preko Sarajeva, Budimpešte, Ljubljane i Frankfurta do Meksiko Sitija, odista je pikarski, i upravo je toliko i uzbudljiv. Završna trećina knjige, Dževdet i ja, fascinantan je i potresan uvid u svet Drugog, dosad ubedljivo najbolje štivo – toliko važno u svojoj skromnoj posvećenosti jednoj oporoj ličnoj priči da je nevaspitano ne pročitati ga – na temu kosovskog užasa viđenog iz ugla Druge Strane, a opet, posve bez ma kakvih moralizatorskih i propovedničkih nakana: sve do čega je Arsenijeviću stalo jeste prikazivanje i iskupljivanje individualne, ljudske patnje, prikaz pometnje krhkog ljudskog stvorenja urakljenog u klopci Istorije.” – Teofil Pančić, Vreme


Anđela, roman (Stubovi kulture, 1997)

Na tom mestu naše dve priče se susreću i stapaju u jednu. Bilo mi je dvadeset i sedam godina i žudeo sam za potomkom; Anđeli je bilo dvadeset i četiri i žudela je za promenom.

1427

Nastavljajući roman U potpalublju, Anđela govori o apsolutnoj usamljenosti i usamljenosti udvoje. O javnom i porodičnom životu u Beogradu u prvoj polovini devedesetih nigde se nije govorilo bolje i potresnije.


U potpalublju, roman (Rad, 1994)

Lazar je poginuo tri dana kasnije. Vest o njegovoj pogibiji stigla je do nas telefonskim putem, grcajućim glasom gospođe Vide. Čitav je dan Anđela povraćala. Ja nisam otišao na posao, da bih bio pored nje. Strahovao sam za naše nerođeno dete. U šta ga to uvodimo (pitao sam se, pridržavajući Anđelino čelo, lepljivo od hladnog znoja), šta to tako sjajno imamo da mu ponudimo, čemu da ga naučimo, i gde je ono malo obećane svetlosti u postojanju?

potpalublje

Portret generacije bez [anse, prvi pravi roman direktno iz utrobe devedesetih.

„Uzbudljiva proza u kojoj se iz unutrašnjosti mladog književnog junaka sagledavaju zbivanja u strašnom spoljašnjem svetu… Arsenijevićeva književna zrelost najjasnije se iskazuje u izboru forme za pripovedanje o događajima u jednoj stvarnosti u kojoj vladaju potpuno raspadanje svih moralnih vrednosti i haos ljudskih odnosa… Ovo je povest o različitim vidovima tragičnog življenja i umiranja cele jedne generacije mladih ljudi u današnjoj Srbiji i današnjoj Jugoslaviji.” – Svetlana Velmar-Janković

„Ova knjiga je pisana dobro, inteligentno, sa izoštrenim smislom za ironiju. Ona je glas jedne nove izgubljene generacije koja je odbila da bude oruđe u rukama političkih moćnika. Horizont koji se ovde ocrtava je račan. Sumorna, zagušljiva atmosfera je autentični izraz raspoloženja dobrog dela mladih intelektualaca danas. Oni istinski pate, jer osećaju nemoć da ma šta suštinski promene.” – Pavle Zorić

„Elegancija njegovog jezika je poput vatrometa na kiši. Bez sumnje ispisano srcem.” – Times Literary Supplement

„Haos i tuga koji zrače sa stranica knjige U potpalublju povezuju je sa Dnevnikom o Čarnojeviću i romanom Kad su cvetale tikve…” – Politika